Etopeia

Sadržaj

• Primjeri iz etopeje

The etopeja To je retorička figura koja se sastoji od opisa moralnih i psiholoških osobina osobe. Na primjer: Uvijek je sjedio na kraju razreda. Bio je tih, stidljiv, ali mnogo inteligentniji od ostalih, iako se pobrinuo da ostane nezapažen. Nekoliko puta kada je učestvovao na času, slabim glasom, trudeći se da podigne, rekao je stvari koje su nas sve ostavile bez riječi. Moglo bi se reći da je bio kulturan, promišljen i pamtljiv, kao i kreativan.

Vremenom su dodane i druge osobine koje omogućavaju razumijevanje karaktera poput njegove ličnosti, običaja, uvjerenja, osjećaja, stavova i pogleda na svijet.

Etopeja se razlikuje od prosopografije (opis fizičkog izgleda likova) i portreta (književni uređaj koji kombinira vanjske i unutrašnje karakteristike u opisu likova).

Obično se Etiopljanin događa kada liku dajemo glas da se izrazi kroz svoje specifične pojmove, način govora i slike. U tom smislu, radi se o dopuštanju liku da govori sam za sebe, koristeći dijalog, monolog ili unutrašnji monolog.

Etopeja se smatra kazališnim resursom, jer tjera čitatelja da uđe u psihu lika i predstavlja psihički stupanj opisa.

• Vidi takođe: Govorne figure

Primjeri iz etopeje

1. Njihove rutine bile su toliko rigorozne da su ih susjedi koristili za namještanje satova. To je bio Kant, filozof koji se, možda zbog svog bolesnog tena, držao točnosti i predvidljivosti sve do svoje smrti. Svaki dan je ustajao u pet ujutro, od osam do deset ili od sedam do devet, zavisno od dana, držao je privatne časove. Bio je zaljubljenik u obroke nakon večere, koji su mogli trajati i do tri sata, a kasnije, uvijek u isto vrijeme, šetao bi svojim gradom iz kojeg nikada nije odlazio - a zatim bi se posvetio čitanju i meditaciji. Sa 10, vjerski, otišao je na spavanje.
2. Njegov jedini bog bio je novac. Uvijek pažljiv kako prodati, čak i neprodato, nekom naivcu koji je naišao na stanici, kojeg je riječima i demonstracijama uspio osvojiti čak i dugmetom. Za njega je sve vrijedilo što se tiče prodaje. Istina nikada nije bila na njegovom sjeveru. Zbog toga je dobio nadimak sofist.
3. U njegovom osmijehu mogli ste vidjeti njegovu tužnu prošlost. Ipak, bila je odlučna u namjeri da to ostavi u prošlosti. Uvijek spreman dati sve za druge. Čak i ono što nisam imao. Ovako je živio svoj život, trudeći se da bol kroz koju je prošao ne prevede u osvetu, ogorčenost ili ogorčenost.
4. Oni koji su poznavali mog oca ističu njegovu strast prema poslu, porodici i prijateljima. Dužnost i odgovornost nikada nisu ograničavali njegov smisao za humor; niti je imala svrab pokazati svoju naklonost pred drugima. Religija je u njemu uvijek bila obaveza, a nikada uvjerenje.
5. Posao mu nikada nije bio posao. Rutina, takođe. Spavao je do svakog sata i kupao se slučajno. Čak i tako, svi u susjedstvu su ga voljeli, uvijek nam je pomagao da promijenimo mali rog na slavinama ili izgorjele sijalice. Također, kad nas je vidio kako stižemo opterećeni stvarima, prvi se ponudio da pomogne. Nedostajaće nam.
6. Bio je umjetnik, čak i u svom pogledu. Pažljiv prema detaljima, našao je posao u svakom uglu. Za njega bi svaki zvuk mogao biti pjesma, a svaka rečenica fragment neke pjesme koju niko nije napisao. Njegov trud i predanost mogu se vidjeti u svakoj od pjesama koje je ostavio iza sebe.
7. Moj komšija Manuelito je posebno biće. Svako jutro u šest vodi u šetnju tog grotesknog psa koji ima. Svira bubnjeve, ili bar tako tvrdi. Dakle, od 9 do ko zna koliko sati, zgrada tutnji zbog njegovog hobija. Navečer cijela zgrada smrdi na pripremu nepoznatih recepata koje ga je nekad učila njegova baka. Uprkos buci, mirisima i lajanju svog šteneta, Manuelito se voli. Uvijek je spreman pomoći drugima.
8. Očigledno ga je žena napustila. I od tada mu se život raspao. Svake noći viđen je u susjedskom dvorištu s bocom najjeftinijeg vina i neopranom čašom. Pogled mu se uvijek gubio.
9. Nikada nije dodirnuo mikrotalasnu. Spora vatra i strpljenje bili su, za nju, moju baku, ključ svakog recepta. Uvijek nas je čekala naslonjena na vrata, s omiljenim jelima već postavljenim na stolu, i pažljivo nas je promatrala dok smo uživali u svakom zalogaju, s neprekidnim osmijehom. Svake subote u 7 smo je trebali pratiti sa misom. Bilo je to jedino doba dana kad je bila ozbiljna i tiha. Ostatak dana je pričao bez prestanka i svaki put kad se nasmijao, sve se oko njega treslo. Biljke su bile još jedna od njegovih strasti. Brinula se o svakom od njih kao o svojoj djeci: zalijevala ih je, pjevala im i govorila im kao da je mogu čuti.
10. Riječi mu nikad nisu bile važne, uvijek je šutio: od trenutka kad je stigao u ured, u svom uvijek besprijekornom odijelu, pa do sata otkucao šest, kad je otišao bez ijednog zvuka. Kad mu je čelo blistalo od znoja, zbog zabrinutosti se probudio da ga neki broj neće zatvoriti. Njegove olovke, s kojima je radio beskrajne proračune, uvijek su bile ugrižene. Sad kad je u penziji, krivi smo sebe što nismo čuli više o njemu.
11. Njegov život u svom neumornom hodu podsjeća na evanđelistu uljudnosti, čiji je ogroman pad prozelita vidio šest desetljeća kako hrani gomilu, oslobađajući roblje na galijama, zamišljajući udaljenosti, fascinantne žetve strasti, mirišući neobično kao svoju radnju sa dragocjenim sandalovinom dobrote i genijalnosti. (Guillermo Leon Valencia)
12. Užasno crveno cvijeće cvjeta ispod njihovih mirnih lica. To je cvijeće koje uzgajam mojom rukom, rukom majke. Dao sam život, sada ga i oduzimam, i nikakva magija ne može vratiti duh ovih nevinih. Nikada mi više neće staviti malene ruke oko vrata, njihov smijeh nikada neće izazvati muziku sfera do mojih ušiju. Laž je da je osveta slatka. (Medeja, prema Sofoklu)
13. Ali nažalost, ja imam sličnu sudbinu kao i moj otac. Ja sam kći Tantala, koji je živio s božanstvima, ali je, nakon banketa, izbačen iz društva bogova, a budući da potječem iz Tantala, svoju lozu potvrđujem nesrećama. (Niobe, prema Euripidu)
14. Kći najslavnijeg građanina, Metela Scipiona, supruga Pompeja, princa ogromne moći, majka najdragocjenije djece, zatičem se na sve strane od takve mase nesreća da ih mogu pretpostaviti u svojoj glavi ili u tišini svojih misli, nemam riječi ili izraza kojima bih ih izrazio. (Kornelija, prema Plutarku)
15. Don Gumersindo […] je bio ljubazan […] od pomoći. Saosećajan […] i potrudio se da svima udovolji i bude koristan čak i ako je to koštalo posla, nesanice, umora, sve dok ga to nije koštalo pravog […] Sretan i prijatelj šale i ismijavanja […] I obradovao ih ljubaznošću njegova ophođenja [...] i svojim diskretnim, iako malo potkrovnim razgovorom (U Pepita Jimenez napisao Juan Valera)

Pratite sa:

• Opis
• Topografski opis